Isidor Kršnjavi bio je povjesničar umjetnosti, slikar, pisac i političar. Rođen je u Našicama, 22. travnja. 1845., a umro u Zagrebu, 3. veljače 1927. Rođen je u obitelji slovačkog podrijetla. Isidorov otac Ignjat radio je kao geometar za vlastelinske obitelji Mihalović u Feričancima i Pejačević u Našicama. Kršnjavi je u Našicama proveo samo rano djetinjstvo, a školovanje je započeo 1852. u carskoj kraljevskoj dolnjoj požeškoj gimnaziji, koju su vodili franjevci. Nakon očeve smrti školovanje je nastavio u Zagrebu, a maturirao je u Vinkovcima (1863.). Iste je godine počeo raditi kao namjesni učitelj u osječkoj gimnaziji (predaje njemački jezik, povijest, filozofiju i stenografiju), gdje dobiva i prvu poduku iz slikarstva kod osječkog slikara H. C. Hötzendorfa. Godine 1866. započeo je u Beču studij filozofije, povijesti i povijesti umjetnosti. Dvije godine kasnije upisao je i bečku Akademiju likovnih umjetnosti. Godine 1870. završio je osnovni studij u Beču i stekao titulu doktora filozofije, a iste je godine studij umjetnosti nastavio na Akademiji u Münchenu. Po završetku tog studija vjenčao se 1872. s Bečankom Wilhelminom (Minom), rođ. Fröschl (1850. – 1919.), što je Kršnjavome omogućilo viši životni standard i inspirativan boravak u Italiji (1872. – 1877.), gdje je slikao, proučavao stare majstore i antičke umjetnine. Za boravka u Rimu družio se s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i arhitektom Hermanom Bolleom, što je bitno odredilo njegov daljnji životni put. Na Strossmayerov poticaj i uz njegovu veliku pomoć vratio se 1878. u Zagreb i počeo raditi kao profesor na novoosnovanoj katedri za povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju na zagrebačkom sveučilištu. U zgradi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti organizirao je izložbe i stalni postav zbirke slika (danas Strossmayerova galerija starih majstora pri HAZU). Od godine 1879. aktivirao je rad Društva umjetnosti u kojem je godinama vršio tajničku i predsjedničku službu, priređivao izložbe i presudno utjecao na razvoj hrvatske umjetnosti i kulture na prijelomu 19. i 20. stoljeća. U okviru djelatnosti ovoga društva je, zajedno s Bolleom, postavio organizacijski temelj današnjem Muzeju za umjetnost i obrt te Obrtnoj školi u Zagrebu. Za te je zasluge 1884. odlikovan Viteškim križem ordena Franje Josipa I. Politički se sve više udaljavao od Strossmayerove ideje jugoslavenstva, a podržavao pragmatičan stav o potrebi suradnje s Mađarima u duhu Hrvatsko-ugarske nagodbe. Godine 1884. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru na listi vladine Narodne stranke u brodskom izbornom kotaru, a postao je i zastupnik u Ugarskom parlamentu u Budimpešti. Završio je i studij prava (upisao 1886. u Beču, diplomirao 1891. u Grazu), kako bi mogao doći na položaj predstojnika vladinog odjela za bogoštovlje i nastavu. Pod banskom upravom Károlyja/Dragutina grofa Khuena Hedérváryja, Kršnjavi je u razdoblju od 1891. do 1896. uspješno razvijao hrvatsko školstvo i kulturu, a diljem Hrvatske dao je podići ili obnoviti mnoge crkve, škole i kulturne ustanove. Bio je veliki mecena brojnim mladim hrvatskim umjetnicima, kojima je omogućio školovanje i kasnije narudžbe djela. Pisao je književne i stručne radove te brojne kraće tekstove o raznim pitanjima umjetničkog, društvenog i političkog života, koje je objavljivao u novinama i časopisima ili ih izdavao kao separate. Kao dobar poznavatelj talijanske kulture i umjetnosti istaknuo se i na području prevodilaštva, podarivši nam prvi hrvatski cjelovit prijevod Danteove Božanstvene komedije u prozi. Tijekom života vodio je dnevnik, koji je, prema njegovoj želji, objavljen tek duži niz godina nakon njegove smrti (Zapisci: iza kulisa hrvatske politike, izd. 1986.). Njegovi su politički i umjetnički stavovi uvijek bili jasno izraženi i često su nailazili na burne reakcije u javnosti. Godine 1897. vratio se radu na zagrebačkom Sveučilištu, a kraće je vrijeme pripadao Čistoj stranci prava (1906. – 1910.). Do 1913. bio je aktivan i u zagrebačkom gradskom zastupstvu. Nakon smrti prve supruge oženio je svoju dugogodišnju suradnicu, profesoricu i književnicu Štefu, rođ. Iskra (1869. – 1952.), koja često objavljuje pod pseudonimom Iva Rod, Ivka Rod ili Sestra Isidora. Umirovljen je krajem 1918. pa nakon toga počinje intenzivnije slikati, čak i fresko-tehnikom (franjevačka crkva na Kaptolu u Zagrebu). Intenzivnije se bavi i pisanjem te se tako na području beletristike ističe njegova romansirana biografija sv. Franje Asiškoga (Božji vitez i Božji sirotan, objavljeno 1925., reprintirano 1995. u izdanju OMH Našice). Obilježavanje uspomene na Isidora Kršnjavoga u rodnim Našicama započelo je već dvije godine nakon njegove smrti, kada mu je Klub hrvatskih književnika i umjetnika iz Osijeka, uz veliku pomoć brojnih donatora, našičkih građana i ustanova, na svečanosti 30. lipnja 1929. na kući u središtu Našica postavio mramornu spomen-ploču s reljefnim portretom (rad Mirka Račkog). Ploča je sačuvana nakon rušenja kuće (iako je reljef izgubljen) i danas se nalazi u spomen-sobi Isidora Kršnjavoga u Zavičajnom muzeju Našice, u kojoj se od 1982. izlažu umjetnine i predmeti vezani uz njegov život i rad. U Našicama je organizirana i prva samostalna izložba slika Isidora Kršnjavoga (1977.). Ime Isidora Kršnjavoga od 1990. nosi jedan gradski trg, kao i srednja škola u Našicama (od 1992.), ispred koje je još 1987. postavljena bista I. Kršnjavoga, rad akademskog kipara Želimira Janeša. Na zgradi našičkog hotela u centru grada postavljena mu je 1995. godine spomen-ploča, a te je godine u Zagrebu i Našicama održan i znanstveni skup posvećen Isidoru Kršnjavome.
