Našički perivoj zauzima prostor sjeverno od središnjega trga, spuštajući se kosinom prema ravnici i toku Našičke rijeke. U njega su bili uklopljeni objekti Dvorca Pejačević, Dvorca Marka Pejačevića, cvjetnjaka (staklenika), kuhinje i pratećih gospodarskih zgrada vezanih uz vlastelinstvo obitelji Pejačević. Pretpostavlja se da povijest perivoja u Našicama seže duboko u 18. stoljeće, kada je na mjestu današnjeg Dvorca Pejačević postojao objekt obiteljske kurije. Prostire na površini od ukupno 52 ha (zajedno sa šumom i livadama), od čega je 34,5 ha pod posebnom zaštitom, a posebno oblikovan perivojni dio iznosi 15 ha. Postavljanje perivoja u najužoj urbanističkoj jezgri grada odredilo je fizionomiju Našica za naredna stoljeća, pa niti nasilne intervencije u razdoblju nakon 1945. nisu ugrozile temeljni izgled ovoga prostora, već samo devastirale njegove rubne zone i pojedine detalje.
Granicu perivoja činile su s južne i zapadne strane okućnice na glavnom gradskom trgu i ulica koja vodi prema zapadnom izlazu iz grada i Podravini, dok su na istočnom dijelu to bile gradske ulice koje vode prema Donjem Miholjcu. Na onim mjestima gdje granicu parka nisu određivale okućnice, bila je postavljena zidana ograda koja je ispred glavnoga pročelja Dvorca Pejačević imala u gornjem dijelu metalnu rešetku, a u osi glavnoga ulaza arhitektonski naglašen portal s velikim metalnim dvokrilnim vratima.
Sjevernu stranu perivoja čini Našička rijeka, koju su Pejačevići još u 18. stoljeću hidromelioracijskim zahvatima koristili kao izvor paralelnog potoka koji je tekao sredinom prostora perivoja, a čija se snaga koristila za pokretanje mlinica. Bogati podzemni izvori vode u ovome dijelu grada omogućili su izgradnju manjeg umjetnog jezera u središnjem dijelu perivoja, koji je u njegovo oblikovanje unio novu kvalitetu.
Današnji izgled perivoj je dobio polovinom 19. stoljeća, kada je provedena radikalna obnova i proširenje Dvorca Pejačević prema nacrtima uglednog majstora Ferenza Storna starijeg iz Šoprona (Mađarska). Prostor perivoja osmišljen je kao skladan spoj arhitekture dvorca i hortikulturno oblikovanog vanjskog prostora. Tada je perivoj poprimio historicistička obilježja, odnosno koncipiran je prema principima tzv. engleskog pejsažnog perivoja, s velikim travnatim površinama okruženim skupinama drveća, pojedinačnim stablima i posebno oblikovanom parternom zonom uz pročelja Dvorca. Ovdje su izvedene cvjetne lijehe te ukrasi od šišanog šimšira. Sastavni dio nužnog procesa uzgoja i njege bilja u perivoju bio je zaokružen izgradnjom velike zgrade tzv. cjetnjaka ili staklenika krajem 19. stoljeća u neposrednoj blizini dvorca (s njegove istočne strane). To je omogućilo unošenje različitih vrsta lončanica, vlastitu proizvodnju rezanog cvijeća i povrća te egzota u prostor Dvorca i perivoja (npr. palmi, kaktusa, banana, citrusa i sl.) no objekt je devastiran i srušen nakon 2. svjetskog rata.
Kada je početkom 20. stoljeća izgrađen Dvorac Marka Pejačevića, nešto zapadnije od lokacije starijeg Dvorca Pejačević, s njegove se sjeverne strane projektirao i izveo perivoj u francuskom slogu. Izveden je na nizu umjetno izvedenih terasa na kosini koja pada od Dvorca prema Našičkoj rijeci, a parter je bio ukrašen šišanim patuljastim formama (šimšir, tisa) i međuprostorom pokrivenim pijeskom ili mljevenom ciglom. Terase su imale dominantno naglašenu središnju os sa šetnicom, betonskim stepenicama i rubnjacima. Na ravnini donjega dijela izvedene su oko središnje staze dvije simetrične pravokutne travne površine sa šetnicama koje formiraju lik tzv. igre mlina. Nažalost, ovaj je dio perivoja kompletno devastiran nakon 2. svjetskog rata.
Dio perivoja uz Našičku rijeku ostavljen je u gotovo netaknutom izvornom obliku, odnosno u formi park-šume kojom danas dominiraju stabla hrasta lužnjaka među kojima ima primjeraka starih i nekoliko stotina godina. Perivoj je prvi put zaštićen (kao prirodna dragocjenost) još godine 1949., a posvećena mu je i jedna od prvih poslijeratnih studija obnove 1959. godine. Najozbiljnije propadanje perivoj doživljava na razini bogatstva dendroflore, pa je u razdoblju od 1977. do 1984. broj zastupljenih vrsta drveća i grmlja značajno pao. Unatoč siromašenju biljnog fonda perivoj i danas sadrži vrijedne primjerke autohtonih i alohtonih vrsta, među kojima se ističu egzote.
Uz spomenute rijetke i egzotične vrste drveća i grmlja perivoj je stanište i mnogih drugih biljnih i životinjskih vrsta, kao što su proljetnice, razni kukci i ptice te sisavci karakteristični za ovakva staništa (npr. vjeverice, ježevi, šišmiši). U jezeru i Našičkoj rijeci svoje stanište imaju ribe, vodozemci i gmazovi, a svojedobno su ih nastanjivale i vidre.
Vrijednost našičkog perivoja leži u spoju različitih arhitektonskih stilova vrtne umjetnosti koji se ovdje uklapaju u skladnu cjelinu: od engleskog pejsažnog vrta, preko francuskog sloga i park šume do kićenih historicističkih elemenata. Uz to, u perivoju je na spretan način naglašena i osnovna karakteristika prošlosti ovoga kraja, a to su bistri snažni potoci na kojima su se nakada nalazile vodenice (mlinice). U povijesti perivoja važno mjesto su imali i razni vrtno-tehnički elementi, poput odmorišta (stol, klupe) od elemenata mlinice, obiteljski grb u kamenjaru, sunčani sat, mostovi, i dr. Posebno je lijep element uređenja dvoetažni paviljon uz jezero, obložen brezovim oblicama, za kojeg se smatra da ga je često posjećivala, pa čak u njemu i komponirala, skladateljica Dora Pejačević. Zbog toga se ovaj objekat naziva Dorin paviljon, a nakon rušenja u Drugom svjetskom ratu obnovljen je za stotu obljetnicu Dorinog rođenja (1985.) u gotovo izvornom obliku.
Zbog tih je osobina našički perivoj jedan od najznačajnijih parkovnih prostora u ovome dijelu Hrvatske te je i danas mjesto na kojem svoje stanište mogu imati brojne rijetke i ugrožene biljne i životinjske vrste, a sve više se koristi i u rekreativne i turističke svrhe. Godine 2006. Hrvatska turistička zajednica nagradila je višegodišnje napore na uređenju našičkog perivoja dodjelom Zelenog cvijeta za najuređeniji gradski park.
