Dora Pejačević (1885. - 1923.)

Dora Pejačević rođena je 10. rujna 1885. godine u Budimpešti, no najveći dio svog života provela je na obiteljskom imanju u Našicama. Podrijetlom je iz stare plemićke obitelji, koja je kupila našički posjed 1734. godine. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća porodica Pejačević je na vrhuncu svoje političke i društvene moći. Dorin djed Ladislav i otac Teodor bili su hrvatski banovi, te utjecajne ličnosti u kulturnom i političkom životu Hrvatske.

Snažan utjecaj na umjetnički razvoj male Dore imala je njezina majka Elizabeta (Lila), rođena mađarska barunica Vay de Vaya. Kao školovana pjevačica i organizator mnogih kućnih koncerata u našičkom dvorcu, barunica je ubrzo otkrila Dorin izniman talent. Tako Dora svoje prve glazbene poduke i opće obrazovanje stječe u roditeljskom domu s bogatom knjižnicom i mnoštvom umjetničkih djela, te uz pomoć vrsnih privatnih učitelja. Buđenju stvaralačkih poriva pogoduje i prostran, iznimno njegovan perivoj oko dvorca, jezero s paviljonom, te široki slavonsko-podravski krajolici.

Svoje prve radove Dora stvara u dobi od dvanaest godina. Po navršenoj četrnaestoj godini, počinje se ozbiljno baviti glazbom te od 1902. do 1905. godine boravi u Zagrebu gdje privatno uči glasovir, violinu i istrumentaciju. Istovremeno se bavi skladanjem manjih klavirskih opusa, kao što su Canzonette op. 8, Život cvijeća op. 19, Šest stavaka za klavir i Maštanje. U šesnaestoj godini života skladala je Žalosnu koračnicu. U razdoblju sazrijevanja, Dora uz glazbene studije nalazi vremena i za intezivno čitanje, a svoje impesije o knjigama bilježi u Dnevniku pročitanih knjiga.

Presudan korak u daljnjem razvoju umjetničke ličnosti, imao je njen odlazak na studij u inozemstvu. Tada pristupa komponiranju većih muzičkih formi, pa je njezin Koncert za klavir i orkestar poznat u našoj glazbenoj literaturi kao prvo glazbeno djelo te vrste. Posljednji veliki vrhunac u nizu inozemnih uspjeha skladateljice, nakon praizvedbe dvaju stavaka simfonije u Beču, bila je praizvedba čitave simfonije u Dresdenu. Drezdenska premijera, kao i bečka izvedba, bila je pravi trijumf, kako kod publike, tako i kod kritike.

U jesen 1921. godine u Našicama je svečano proslavljeno Dorino vjenčanje s austrijskim plemićem Ottomarom von Lumbe, bratom Dorine prijateljice Rose Lumbe. Od prosinca iste godine skladateljica sa suprugom živi u Münchenu.
Porod prvog djeteta, u relativno kasnoj životnoj dobi, bio je za nju koban. Poklonivši koncem veljače život dječaku Theu, umire 5. ožujka 1923. godine od sepse u münchenskoj klinici za ženske bolesti i porode. Pismo suprugu, pisano nekoliko mjeseci prije kraja, tragično je obilježeno slutnjom skore smrti. Citat iz tog pisma govori i o njenim naprednim razmišljanjima:

„Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost – da postane istinski, otvoren, veliki Čovjek-; utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikada da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer će samo tako postati čovjek. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao veliki talent pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku".

Nakon smrti Dora je privremeno pokopana u Münchenu. Nakon dva mjeseca (po njezinoj želji) njeni posmrtni ostaci prenešeni su u Našice. Lijes je preko noći bio položen u franjevačkoj crkvi, a drugog dana, 5. svibnja 1923. godine održan je svečani Requiem. Pjevalo je Hrvatsko pjevačko društvo „Lisinski" iz Našica, a na orguljama je svirana Žalosna koračnica, koju je skladala Dora. Raskorak s vlastitom klasom, pa i obitelji, iskazuje se i u njezinoj usmenoj želji – da počiva u odvojenom grobu, u zemlji, izvan obiteljske grobnice u kripti Crkve Uzašašća Gospodnjega (Kapela obitelji Pejačević) u Našicama koju je obitelj podigla 1881. godine po nacrtima Hermana Bollea.

Prerana smrt prekinula je stvaralaštvo prve hrvatske skladateljice, no njeni radovi ostavili su neizbirisiv trag u hrvatskoj i europskoj glazbenoj literaturi te su danas u svijetu poznati kao izuzetno vrijedan dio naše kulturne baštine. U Našicama njeno ime nose osnovna i glazbena škola, u Zavičajnom muzeju Našice otvorena je 1985. godine njezina spomen-soba, a od 1987. godine se u Našicama odvija i kulturno-glazbena manifestacija posvećena njenom stvaralaštvu pod nazivom Memorijal Dore Pejačević.

Pin It
Сачак (Ламперия) http://www.emsien3.com/sachak от ЕМСИЕН-3
Дюшеме http://www.emsien3.com/дюшеме от EMSIEN-3